O izgubljenom drugu….

Kraj je treceg razreda, ili je to bio drugi razred?
Jos uvijek smo u improvizovanoj ucionici, u podrumu jedne zgrade. Naravno struja nam je misaona imenica, svo svjetlo koje nam je na raspolaganju ulazi kroz podrumski prozor velicine 50×20 cm a mi slavimo veseli cas. Slavimo kraj te skolske godine…
Svi ce nesto pjevati, mislim oni koji hoce, jer nemamo muzike, slatkisi su u istoj gramatickoj kategoriji kao i struja, a ne plesemo jer imamo samo stid a nemamo prostora….
Svi se kao sto rekoh stidimo jedni drugih, ima tu simpatija ali niko nista ne poduzima IPAK TRECI JE TO RAZRED! Ionako nevazna cinjenica …

Tu se javi da otpjeva nesto,nas tada poprilicno novi, razredni drug.
I otpjeva pjesmu koju sam ja tada mozda cula i prvi put…. “Lelo”-by Dino Merlin.
Od tog dana kad god cujem tu pjesmu, sjetim se tog djecaka, ni ime mu ne znam… mislim da se zvao Adnan ali nisam sigurna! Rekoh bio je kratko sa nama, otisao je ne znam zasto sjecam se razgovora sa uciteljicom i toga akko su se oboje slozili da on ne moze biti tu sa nama… ne znam zasto!

On je bio mozda i najsladji djecak tada u razredu, crna kosa i taaamne oci, nije licio ni na jednog drugog, nije bio ni miran ni nemiran, nije bio dugo tu i nismo ga ni primili ni odbacili… to sam jedino zapamtila …i naravno tu njegovu pjesmu. Tad sam mislila da pjeva meni jer je gledao u mene dok je pjevao.
Sad kad cujem pjesmu znam da mi je draga, ne znam zbog cega, sjetim se njega, i pomislim gdje li je on sada?

memories

1 komentar

Komentariši