Sad mi pade na pamet stih “sta je zivot par koraka ….” nit’ znam dalje nit’ znam ko izvodi tu pjesmu, ali je definitivno mogu povezati sa onim sto mi se desilo danas. Na putu do fakulteta umalo da poginem, spasilo me par koraka. Sa umjetnicke skole, samo sto sam ja prosla ispod strehe, na trotoar je palo cirka 7kg cistog leda.
Zamalo da mene sastavi sa zemljom. Onda sam cijeli dan mislila o tome kako mozda stvarno trebam zivjeti za momenat jer ne znam kad mi se moze desiti tako neka “sitna” a opet kobna stvar.
Sudbina je ovaj put svakako htjela da me zaobidje ta gromada leda, kako ce biti iduci put i kad ce biti iduci put.
Baila Morena!
Ma ne valja o smrti razmisljati…jer nikad ne znas kad ces i kako umrijeti…
Vazno je pokusati dobro zivjeti,a smrt koliko god ti nju ukrasavala cvijecem i “lijepim” grobom,je ipak samo smrt…Za sviju nas ista…